Popularni Postovi

Izbor Urednika - 2020

Dječja psihologija od A do Ž

Pin
Send
Share
Send

Smatra se da su djeca po prirodi optimisti: znatiželjni, aktivni, traže nova otkrića i postignuća. Zapravo, djeca, poput odraslih, su optimisti i pesimisti. Samo je lakše i pogodnije komunicirati s prvim odraslim osobama, ali druge su malo proučene. Ekspert "O!" Psihologinja Anna Skavitina u otvorenom dijalogu s kolektivnom slikom majke djeteta-pesimista odgovorila je na najzanimljivija pitanja na ovu temu.

- Volio bih da moje dijete bude optimist, da mu je sve lako, da će u svemu vidjeti dobro, i da stalno boli i to nas čini uskraćenim. Je li moguće ponovno ga obučiti ili je samo potrebno živjeti s takvim pesimistom?

- Jeste li sigurni da je biti pesimist definitivno loš?

- Na primjer, ispostavilo se da su djeca s visokim rezultatima u testovima optimizma manje vjerojatno da će ići na fakultet.

- Je li se to dogodilo? Vjerojatno se nasumce nadaju, zar ne?

- Da, na primjer. Mnogim je ljudima lakše komunicirati s optimistima, optimisti vjeruju da "dobro uvijek pobjeđuje nad zlom" i čini se da nadahnjuje tu vjeru u druge. Upravo je taj smisao, usput rečeno, Leibniz stavio u pojam "optimizam" u 18. stoljeću, izmišljajući ime određene vrste mišljenja. Ali riječ "pesimist" pojavila se otprilike 100 godina kasnije od Schopenhauera, i značila je da za osobu koja pati, tuga i tuga nadmašuju zadovoljstvo i sreću. To znači da je optimist o razmišljanju, a pesimizam je o emocionalnom aspektu. Pokazalo se da optimizam i pesimizam nisu antonimi, kao što se mnogi smatraju. A možete biti i pesimist i optimist u isto vrijeme. Ili u nekim područjima optimist, au drugima pesimista. Mnogi psiholozi koji se bave istraživanjem drže se pojma da optimizam i pesimizam nisu crno-bijeli ili danju i noću, već različiti ljudski karakter.

- To jest, ne trebamo ništa mijenjati u životu djeteta, ali moramo li se naviknuti na to?

- Ne baš. Posljednjih desetljeća tema optimizma i pozitivnih aspekata ljudskog života postaje sve važnija: kako se osjećati sretno, kako postići uspjeh, samoostvarenje, osobni rast. Mnogi roditelji žele pretvoriti svoju djecu u optimiste, književna slika Polianne postala je simbol sretnog prevladavanja prepreka. U američkoj psihologiji postojalo je čak i odvojeno područje "pozitivne psihologije", čiji je osnivač bio M. Saligman, koji je cijeli svoj život posvetio proučavanju optimizma. Uz pomoć preobrazbe svih ljudi u optimiste, moglo bi se pokušati riješiti problem prevencije depresije, doživljavanja stresa, razvoja motivacije, ustrajnosti i postizanja velikog uspjeha u sportu.

Antropolog Tigar u svojoj knjizi Optimizam: biologija nade vjeruje da je optimizam jedna od naših najprilagodljivijih osobina stečenih kroz prirodnu selekciju. Optimizam ili pesimizam nastaju kada ljudi počnu anticipirati, razmišljati o budućnosti. Ali ljudi mogu zamisliti strašne događaje u budućnosti, uključujući i vlastitu smrt. Evolucijski je trebao nastati mehanizam koji ne dopušta da strah paralizira osobu, a taj je mehanizam, prema L. Tigeru, optimizam. Pokazalo se da je optimizam prirođena, naslijeđena karakteristika svojstvena svim ljudima na ovaj ili onaj način. Ovo je naš način da preživimo, da se nosimo sa noćnim morama svijeta.

Svi smo mi urođeni optimisti, jer ne razmišljamo o strahotama ovoga života svake sekunde. No, pogled na optimizam, kao lijek za sve nevolje, koji se propagira u popularnim psihološkim člancima, osobito američkim, dovodi do nerealnih očekivanja, a potom i do još većih razočaranja, kao i do potiskivanja negativnih iskustava, ograničavanja izražavanja negativnih ideja, ali i štete. za mnoge ljude koji se osjećaju nekako “pogrešno” zbog svojih “pogrešnih” osjećaja. Negativne emocije i misli imaju pravo na postojanje, jedan američki profesor psihologije Barbara Held čak je objavio knjigu pod nazivom "Prestani se smijati, početi gunđati!"

U današnjem svijetu orijentiranom na postignuća, pretpostavlja se da se optimistična osoba pouzdano kreće prema svom cilju, a pesimist sumnja da može nešto postići. U tome ima mnogo istine. To jest, govoreći o optimizmu ili pesimizmu, govorimo o samopouzdanju, o vrijednosti cilja za tu osobu. Optimisti, koji se suočavaju s preprekama, probijaju se, a pesimisti se često predaju pod raznim izgovorima: ne mogu se nositi s time, zapravo ne želim, to uopće nije moje.

- To jest, moguće je reći da pesimisti nisu samouvjereni ljudi?

- Da, može biti tako. U američkoj studiji Princeton Pen proučavali su utjecaj optimizma i pesimizma na uspjeh obrazovnih aktivnosti. Prvo, otkrili su da su loši rezultati djeteta često kombinirani s depresijom, a glavni rizični čimbenici su pesimistički stil objašnjavanja onoga što se događa i nepovoljnih životnih događaja, kao što su konstantni obiteljski skandali, razvodi, nestabilnost u životu. Djeci je teško izaći iz kruga: depresija, pesimistički stil objašnjavanja onoga što se događa, pogoršanje u školi, pojačana depresija. To jest, često su pesimistična djeca djeca u nepovoljnim životnim okolnostima i / ili s depresijom.
Mislite li da pesimizam vašeg djeteta utječe na učenje?

- Da, utječe, kako drugačije! Teško mu je učiniti mnogo, jer nije siguran da će se nositi s tim.

- Ovdje već vidimo jednu poteškoću s kojom je sasvim moguće učiniti nešto, zar ne?

- Vjerojatno. No, i dalje je dijete u nepovoljnim uvjetima, kako ga vi zovete, jer se stalno borimo s njim, a prije dvije godine došlo je do razvoda od oca. Ali činilo mi se da to nije utjecalo na njega.

- Da, teško je priznati utjecaj razvoda ili obiteljskih skandala na dijete, jer tada se moramo nositi s njihovim neugodnim iskustvima.

- Jesu li svi pesimisti djeca depresije ili životnih teškoća?

- Ne, ne svi. Pokazalo se da osobe s povećanom tjeskobom imaju “obrambeni pesimizam” - strategiju psihološke obrane. Oni nesvjesno smanjuju svoja očekivanja od budućih događaja kako bi bili manje razočarani nakon neuspjeha, iako su u prošlosti imali potpuno uspješno iskustvo i normalne rezultate. I ova strategija je pobjednička za njih! Oni nisu gori od optimisti nositi sa svim vrstama zadataka, ne odustati od pokušaja da se postigne uspjeh, pokušati početi vrijeme nakon vremena u slučaju kvara. Nestrpljivi ljudi koji ne koriste takvu strategiju gori su s različitim zadacima.

"Oh, obrambeni pesimizam je o meni!" Shvatio sam, toliko se nosim s tjeskobom!

- S obzirom na optimiste i pesimiste, važno je da razmišljamo o prednostima i slabostima svojih sposobnosti: optimisti su uporniji, lakše se nose s neuspjehima, ali često podcjenjuju rizične čimbenike i precjenjuju svoju snagu.

Pesimisti su razboriti, analitički, pozorni na detalje. One su učinkovite u zanimanjima gdje je potrebno procijeniti sve čimbenike rizika. U nekim specijalitetima, ljudi s pesimističnim stilom objašnjavanja događaja pokazuju se uspješnijima i zahtjevnijima, na primjer, među odvjetnicima, financijskim direktorima i računovođama. Dakle, optimisti i pesimisti mogu biti učinkoviti u svom području stručnosti.

- Reci mi, i ako je netko tako sretan da je dijete optimist, možeš li se opustiti i više se ne obrazovati?

- Ako je vaše dijete optimist, onda, naravno, morate posvetiti više pozornosti poučavanju rizičnih pogrešaka, razmišljanja o kalkulacijama, s obzirom na različite posljedice događaja.

- A ako je dijete pesimist? Mogu li malo optimističnije? O onome što trebate provjeriti za depresiju, raditi s psihologom i oko usvajanja i promjene naše životne situacije, već sam shvatio. Postoje li posebne metode koje utječu na pesimistički način razmišljanja?

- Da, naravno. M. Seligman je napisao cijelu knjigu Kako naučiti optimizam. Možete prvo pokušati ovladati njime, a zatim podučiti dijete strategijama NMPOA: H - nevolja, M - mišljenje, P - posljedica, O - rasprava, A - aktivacija. Prvo primijenite ovu strategiju:

identificiramo probleme koji uzrokuju negativna iskustva,

tražimo mišljenja povezana s njom i raspravljamo o posljedicama na koje ta mišljenja vode.

Shvativši te elemente, započinjemo raspravu o problemima sa sobom, s ciljem da zamijenimo vlastita negativna mišljenja s drugim, pozitivnijima koja odgovaraju optimističnom stilu objašnjenja.

nakon što se pozitivna mišljenja dodaju negativnim mišljenjima, osoba treba postati aktivnija, podržavajući svoje nove načine objašnjavanja. To jest, možete učiniti nešto malo što će popraviti ovaj stil razmišljanja.

Drugi način razvijanja optimizma je osobna obuka samoefikasnosti. Svrha ovog postupka je razviti individualne vještine i sposobnosti, formiranje privatnih tipova kompetencija (na primjer, trening upornosti ili komunikacijske vještine). Psiholog daje osobi priliku da iskusi iskustvo uspješnog prevladavanja poteškoća, na temelju čega stvara pozitivnu razinu optimizma. Ali često kao rezultat toga dolazi do poboljšanja odnosa u školi, s učiteljima i djecom u obitelji.

- Recite mi, molim vas, ne utječe li genetika na rođenje pesimista i optimista?

- Utječe i kako! U studijama blizanaca (to jest kada se blizanci, zbog okolnosti, zajedno ili odvojeno uzmu u obzir i promatraju kako su različiti čimbenici utjecali na njih), pokazuje se da se visoki rezultati optimizma prenose zajedno s temperamentom. No, s godinama, optimizam može i smanjiti i povećati, što znači da možemo barem djelomično utjecati na genetski definirane karakteristike naše djece.

- Razumijem, postoji nešto na čemu treba raditi.

Pročitajte ostale članke Anna Skavitina na "Oh!"

Popularno o psihologiji za mame i tate

Dragi mame!
Želim znati za usporedbu i moralne smjernice - kako se nositi s malim whinerima i melankolijama koje svaka sitnica može prenijeti na suze, koje su unaprijed sigurne da će sve biti loše?
Razumijem da pesimizam treba stalno pobijati i inzistirati na tome da sve bude u redu, a onda obratiti pozornost na uspjehe i prednosti, ali ovdje su stalne suze iz bilo kojeg razloga i cviljenje - kako se nosite s tim?

Ja osobno ponekad nemam snage i kažem da dok god cvilim, neću igrati niti razgovarati s njim. Mogu se samo okrenuti i otići u drugu sobu, objašnjavajući razlog. Kao odgovor, dječak (4 godine) pokušava zadržati suze i stražare - ja više ne plačem. S jedne strane, to je prevladavanje sebe, as druge strane, ono gnječi, gura u sebe, što može biti put do neuroze. Što učiniti? I već sam se umorio od sebe, a moj se muž žali, i brinem se da će dječaku biti teško komunicirati s drugim ljudima ako se ne nauči obuzdavati se i to je isto cviljenje.
Ima dovoljno dobrih emocija u životu, ljubavi, ohrabrenja i milovanja. samo takav lik. Kako se ponašate ako imate isto dijete?

Pin
Send
Share
Send

Pogledajte videozapis: Bolje je malo tjelesne aktivnosti nego nimalo (Ožujak 2020).

Loading...